Gdje spavaju duše gradova

Moram se “ogrebati” o moga prijatelja i kolegu Mišu Dunovića te vam ponuditi jednu njegovu sjajnu priču.
mr Miloš Dunović dipl.inž.arh. rođen je u Banjoj Luci, studirao u Sarajevu, radio u Mostaru i Splitu gdje i sada gušta.

 

 

 

 

Gradovi, ili barem neki od njih, kao i ljudi, imaju ono nešto neopisivo, uzvišeno, onu sveprisutnu rezultantu koja ih čini posebnim, jedinstvenim, onim što jesu. To jednostavno zovemo dušom grada. A duša je uvijek dobra jer loše duše jednostavno nema. Loši su ljudi bezdušni. I gradovi mogu biti bez duše. Prisustvo duše je prisutnost dobroga. Imati dušu znači imati u sebi dobrotu, sve ono pozitivno što teško možemo ukratko opisati, jer ta riječ nadomješta gotovo sve pozitivne osobine koje uopće možemo pripisati ljudima, ali i mjestima gdje žive, gradovima, selima…

Duša je nematerijalna, vrlo nježna i jako, jako intimna. Ona se ne pokazuje svakom. Ona se skriva i od prijatelja, jer pokazati dušu, znači ogoliti se, istinski se otvoriti, biti ranjiv. To je rezervirano za rijetke i izuzetne ljude u našem životu, ljubavi, intimne  prijatelje, obitelj. Slično je i s gradovima. Upoznati dušu grada, pratiti je u njenom razvoju i na njenom putu, biti suvremenikom njenog odrastanja i polaganog otkrivanja tajni koje skriva, to je vrhunac građanskog u nama. Kad ti grad otvori dušu, a on to ne čini svakom, tek se onda možeš osjećati njegovim stanovnikom i istinski ga doživjeti, zavoljeti. Neko proživi život ne upoznavši ni svoj rodni grad. Nekima i cijele generacije koje su živjele u gradu nisu pomogle, jer duša grada je nježna i plaha, ispletena filigranski fino, od tankih niti duha. Ona obitava samo u dobroti i s dobrotom, vedra u vedrini i tužna u tuzi. Cijeli sam život proživio istinski u nekoliko gradova. Mudri ljudi koje sam imao sreću upoznati u tim gradovima, cijeli su svoj život posvetili upravo toj zadaći: upoznati i opisati, prepričavati, proučavati dušu grada. Od njih više, a iz osobnog iskustva manje i ja sam upoznao, dodirnuo u rijetkim trenutcima, duše gradova: Banjaluke, Sarajeva, Mostara, Splita… živeći u njima neko vrijeme. «Puno, za samo pedeset godina», rekao bi pokojni Zuko, «ma, đe ti stade toliko?»

Duša grada, šarm, tuga i sreća, život u cijelosti, za svakog je drugačija, jer i duša se pokazuje u stotinu lica, svakom prema zasluzi i naizgled je mala je plaća za golem trud koji moraš uložiti. Ali je zato radost nagrada, uspomene koje nemaju cijenu, iskustva koja te uvijek iznova oplemenjuju i daju ti smisao. Ako si živio dovoljno dugo i dovoljno polako u nekom gradu, njegova  ti se duša otkrila. Polako kao što njegov unutarnji ritam otkucava, jer duša grada ne voli trku, ne voli brzinu i površne senzacije, ne zaljubljuje se na prvi pogled i nikad nije vjerna do groba. Za nju se uvijek moraš trudom i marljivim promatranjem boriti, gledati je trostrukim očima i samo ponekad uhvatiti neku njenu nit ili njen trag. U pobrojanim gradovima i ja sam živio onako kako su nalagale životne okolnosti; negdje teško i u izgubljenoj žurbi, negdje djetinje naivno, negdje pun snage i vjere u sebe a negdje pun sumnji; sve se desi živom čovjeku. Ipak, sad kad imam malo više vremena i kad više sjedim i razmišljam nego što samo sjedim, uvijek sam i ne znajući tragao za dušama tih gradova moga života. Kako to sad znam? Jednostavno. Kad sam počeo ovu priču sve su se slike i iskustvo jednostavno složili i prolili na papir. Kao boja i potez, platno i ruka, kad u rijetkim trenucima postanu jedno i kad slika jednostavno nastane.

Gdje boravi duša grada? Gdje spava? Od čega živi? Još tisuću pitanja navire u ovom trenutku.

I tisuću uspomena:

Duše gradova vole vodu, živu vodu oko koje su i nastajali gradovi. Tu negdje na obali rijeke, duše gradova zanoće i zorom se okupaju u hladnoj vodi koju noć izbistri. To su ona mjesta gdje uvijek ima malo vjetra, onog kojem narod tepa: vjetrić, lahor, bava… i koji pirka ili pušika. Tu se duša odmori i provjetri ne brinući se za sutra, jer sutrašnji dan i nije ništa drugo doli današnji, kad se ujutro probudimo (sutrašnjem danu dosta je i njegove muke). To su također ona mjesta na kojima nesvjesno i ljudi i životinje borave u prirodi; sunčana i hladovita, tiha i bučna, lijepa i ružna, riječju, ona životna mjesta na kojima dobar promatrač može u malom doživjeti svemir, svu prirodnu harmoniju i proturječnost. To može biti na primjer, voćnjak  beharom obijeljen.

U Banjaluci, gdje sam proveo djetinjstvo i mladost (‘53.–'71.), duša grada je stanovala u starom Kastelu. Spavala je na bedemu koji oplakuje Vrbas na Halilovcu[1]. «…vjetrić piri, dunja miri, noć je kao dan, aj mlado momče, kraj Vrbasa, aman prevario san…» Ujutro rano, okupala bi se u čistoj i hladnoj rijeci i požurila do tržnice uz Crkvenu, malo među pospane seljake[2]. Prošetala bi zatim Gospodskom ulicom od Kastelovog ćoška do Banovine, «kod Muje» stala u red i pojela vruće ćevape s nogu. Oko podne bi oprala umorne noge na Pilani, ispod visećeg mosta kod «Vitaminke», tamo gdje se s druge strane Vrbanja ulijeva u Vrabas a pjena iz «Celuloze» još nije prekrila cijeli tok rijeke. Zatim bi se vratila alejom preko Borika, obišla pozorišnu kafanu i kod Zamole popila rakiju «na dug» a onda se spustila u baštu Hotel-Bosne i natenane popila popodnevnu kafu. Kad se počne hvatati suton i duša Banje Luke izašla bi na korzo, naslonila se uz svoju lipu i promatrala cure i momke kako nogu uz nogu po četvero–petero, šeću. Oko pola deset korzo se prorijedi a ona bi preko parka odlutala do «aleje uzdisaja» obišla zaljubljene koji nikog nisu primjećivali, prošunjala se krošnjama lipa i divljih kestena zajedno s noćnim vjetrićem i sretna se vratila na počinak u stari Kastel. Subotom bi pošla do KAB-a[3] i na igranci gledala kako prvi rokeri plešu i ofiraju curama, sve do deset uveče. Nedjeljom, s proljeća a za Prvi maj obavezno, duša Banjaluke preselila bi se na obale Vrbasa do Gornjeg šehera ili u Trapiste i u malenim lukama[4] okupila prijatelje na teferič. Sjedilo se, peklo meso na roštilju ili okretalo prase ili janje, već prema prigodi i vjeri, lovila se riba a za ljetnjih vrućina se kupalo preplivavajući brzu rijeku. U suton bi tiho, tijano, sevdalinka slobodno lebdjela nad vodom i krijestama valova na vrbaskim brzacima. S tom lijepom elegičnom pjesmom na usnama i duša bi se vratila gradskim autobusom na kat («englezom») do Boića hana. Odatle bi kroz park otišla do pruge i lokalnim se vlakom vratila u centar, u «Lovca» popila još po jednu i odlepršala preko aleje heroja opet do Kastela.

Sarajevu, gdje sam studirao (‘71.-‘76.), duša je spavala po avlijama na Bembaši, iznad Baščaršije ili u šljivicima, na onom malom neznatnom propuhu kojeg je vjetrić dopirivao od Kozije ćuprije[5] starom višegradskom džadom. Ujutro bi se probudila, umila se i oprala noge na Miljacki i s prvim dućandžijama na nekom ćepenku popila kafu «krmeljušu», spustila se tramvajem do Marin-dvora, povirila u Zemaljski muzej i kroz park se popela na Koševo. Za lijepa vremena prošetala bi livadama po Pionirskoj dolini, preskočila do Sedam šuma i niz bjelavske sokake spustila se na Miljacku do Tekije na Skenderiji. Pojela bi frtalj bureka, «od oka da se kantar ne masti» u Taslidžića i Titovom se vratila do Begove džamije. Popodne bi lunjala čaršijom među kujundžijama, bakračima, aščijama i kundurdžijama, jela baklave i tufahije na Slatkom ćošetu i uveče prošetala alejom prema Grbavici. Tamo je tiho šetala između isprepletenih prstiju koji su se zaklinjali na vječnu ljubav, i zaneseno odšetala ponekad sve do Ilidže i alejom platana sve do Vrela Bosne. A onda zadnjom trojkom nazad u Sarajevo. Preko puta «Parkuše» na Titovoj bila je kafana «Zora». Tamo bi sarajevska duša otišla uvečer i pila s pjesnicima, gradskim boemima i starim pjančinama. Metiljala bi pijano zaplićući jezikom, neke važne, prevažne istine kojih se u mamurno jutro nitko više nije sjećao, a poslije fajronta oteturala bi ponovno preko zatvorene Čaršije na bembaške strane i do zore bi je onaj povjetarac razbistrio i otpuhnuo s nje miris ustajalog kafanskog dima i jeftine «meke» rakije.

Nedjeljom je duša Sarajeva bivala naizmjenično na Koševu i Grbavici. Ta podijeljenost na Želju i Sarajevo nije nikad bila ni slična neprijateljskoj netrpeljivosti u Beogradu između Zvezde i Partizana ili rivalitetu Hajduka i Dinama, naprimjer. Uvijek je to bilo nadmetanje nepomirljivih rivala ali nekako u slavu nogometa. I tu je sarajevska duša bila posebna.

Mostaru (‘76-‘80) je duša spavala pod Starim mostom i to na priječkoj strani u avlijama ispod Taphane, gdje se Radobolja bezbrojnim kanalima i kaskadama s Neretvom vjenčava. Ujutro bi prva, još za rose, preko Mosta prešla na Kujundžiluk i čekala ispod košćele svoju jutarnju kafu budnicu. Prošla bi starom kaldrmom do Tepe, kupila nisku bamji i korakom, nogu za nogom, do «banje» i hotela Neretve. Odatle bi Titovim mostom prešla do Šantićeve, obišla Ćelovinu i opet se Carinskim mostom prebacila na lijevu stranu, praveći polovicu osmice. Vratila bi se oko podne do Titovog mosta, prešla do Cernice i opet do Priječke čaršije. Tamo bi u hladu, uz Krivu ćupriju pila popodnevnu kafu i gledala kako s donje strane momci za pare skaču u Neretvu s Mosta ili s kule. Napila bi se Radobolje, i na prvi znak noći zakapijala bi se ispod Tabačice na obalu Neretve i otud gledala kako dućandžije na Kujundžiluku zatvaraju radnje i zaklapaju ćepenke. Gledala bi kako se pale i svijetle prvi prozori u Brankovcu dok u daljini vrhove Veleža guta pomrčina. Nedjeljom, od ranog proljeća a u Mostaru sve probehara odmah i naglo, čim prođu «bablje huke» (u Splitu ih zovu «marćane bure»). Tad duša pođe u Gradac na more ili se počne kupati s prvim plivačima u ledenoj Neretvi, a kako teško podnosi vrućine i bjeline mostarske, često odluta uzvodno, hladovitim klancima do Jablanice, na pečenu janjetinu.

Splitu duša (‘80.-‘90).u Getu[6] spava, na Cararinoj poljani ili u vestibulu, kako kad. Zorom izađe do Gusara i na Mateuški čeka ribarske brodove i ribare umorne od noćnog lova s kašetama punim ribe, prati uz Marmontovu do peškarije. Prođe preko Pjace, ispod ure i kroz Srebrna vrata dođe do Pazara. Tamo malo trguje i u luci dočekuje jutarnje trajekte i otočane. Zatim uz Katalinića brig prođe do Bačvica i Firula, pokraj prvih tenisača, popne se i obiđe bolesnike i za nevolju pređe preko Gripa a radije niz Omišku opet do pazara i «stare slobodne». Na Rivi sjedne na štekat i pije kavu s mlikom, gleda more i svit koji je izaša učinit đir. Kad odzvoni podne duša Splita krene lagano, nogu za nogom preko Rive i Mateuške, obalom do Zvončaca i tim se tempom vrati. To se zove veliki đir. Skoro će jedna ura (bot) i ona od peškarije preko Prokurativa krene u Varoš. Tamo, u dvoru, s nekim starim ribarom obidva brujetić, popije žmul vina, malo pižolotaje[7] i opet čini đir. Krene lagano do prve vidilice na Marjan i tamo s terace, pijući kapućino gleda cili grad k'o na dlanu. Poslije opet uz more obiđe oko Marjana, preko instituta i prve vode, dođe u Spinut i u Vidovića park. Umorna sjedi na klupi, gleda vjeverice kako skaču po granama ili se igra s djecom. Kad se upale ulučni ferali, duša Splita krene u noćarenje, u neki od disko-klubova uz more, gdje mladost sluša muziku i pleše do pred zoru. Kad se vrati na počinak, jedva okom trepne u vestibulu a već čuje prve galebove i mora požurit ribare dočekat.

Gdje su ovih dana duše gradova  moga života?

 

U Banjaluci, bezdušnoj i rastrganoj između straha i srama, sirotinjske tišine u sobi moje majke, iza prozora njenog malog stana, razdrobljeni je prostor ni grada ni sela. U takvom nečem neimenovanom, kreću se sjene-ljudi i sami razdrobljeni kao kamen FERHADIJE. Duša još dugo neće pohoditi obale Vrbasa. Samo tamo daleko negdje u izbjegličkim stanovima Europe zapjeva petkom pijano i nostalgično: … vjetrić piri, dunja miri, noć je kao dan…

 

Sarajevu, onom građanskom i čaršijskom, ranjenom i pokopanom na novim nepreglednim bijelim grobljima, duša je razbucana i razbacana po cijelom svijetu, od “šarafa” na sjeveru do Novog Zelanda na jugu. Polako se skuplja i oprezno vraća, mada se veliki dio te bivše duše prije može sresti u nekom švedskom Braun Caffeu nego na Bembaši.

 

Mostar, raspolućen, živi praveći se da ima dvije duše: našu i njihovu. Kao da postoje dvodušna bića, kao da je takvo nešto uopće moguće. Nikada više, a pod tim razumijevam kratkoću života, nas još živih suvremenika, nikada se njegova duša neće stopiti, pokrpati i opet biti jedna, mnogoznačno jedna. A Novi-stari most još će dugo, generacijama, spajati samo dvije bezdušne praznine.

 

Splitu duša danas spava u Zagrebu i po Evropi. Ovdje je ostalo samo još sjećanje na djecu. Sva vitalnost, polet, snaga i kreacija, sva radost i mladost otišla je gore. I sva će nova otići. Samo ljeti i o praznicima, dođe, popije kavu s mlikom na Rivi i nervozno odjuri na sjeverozapad. Teško je ovdje na jugu s dušom na sjeveru.  

Mišo Dunović

utorak, 23. ožujak 2004


[1] Dotle je i bio grad, a ono dalje se zvalo a i danas se zove «preko Vrbasa»

[2] Povrće i voće, perad i mliječne proizvode dovozili su još i tad konjskim zapregama, čuvenom «kolijom» iz Lijevča polja koja se od ponoći do jutra lijeno vukla osvijetljena petrolejskim fenjerima, od Laktaša prema gradu, pa je pola ostalo na stočnoj pijaci a pola, preko Malte i Borika, «tranzitnim» na tržnicu.

[3] KAB= Klub akademičara Banjaluke, bila je poznata bašta u kojoj su potkraj šezdesetih svirali prvi rokeri kompilirajući skinutu muziku s Radio-Luksemburga.

[4] Banjaluci otud dolazi i ime; Banja zbog termalnih izvora a Luka kao zaravan uz rijeku.

[5] To je kameni most iz turskih vremena, nekoliko kilometara od Baš-čaršije, uzvodno uz Miljacku.

[6] Get je lokalni naziv za prostore unutar Dioklecijanove palače.

[7] Pižolot je splitski izraz za odmor nakon ručka (obida).

Posted on 14. Juli 2011., in Nekategorizirano. Bookmark the permalink. 2 komentara.

  1. anonymous Sarajevo lover

    Bravo, Zlajo i Miso, I meni zaljepsaste dan. Hvala Vam.
    Upomoc, Caro Oro! Kvacice, kvacice!
    contessa a

  2. Aferim Zlaja, što si se za ovo “grebanje” odlučio!
    Ovako nešta lijepo, a i otužno i sjetno, odavno ne pročitah; pa razmišljanje: “… Kako to sad znam? Jednostavno. Kad sam počeo ovu priču sve su se slike i iskustvo jednostavno složili i prolili na papir…”; Tvoj jaran Mišo i Ti mi razljepšaste dan, hvala obojici!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: